Naslovna / Deca

Kada bi dete trebalo da počne da se bavi sportom i kojim

Piše: Marijana Rajić|9:30 - 19. 02. 2021.

Uzrast deteta je prvi parametar za određivanje idealne fizičke aktivnosti

Adekvatan izbor fizičke aktivnosti uz uzrast, afinitete i stručnost trenera je od najveće važnosti i za pravilan razvoj i za izbor sporta Foto: Škola sporta „Sportikus“

Dete bi trebalo da počne da se bavi sportom u uzrastu od 3 ili 4 godine, međutim, ova preporuka ne važi za sve sportove, kaže za eKliniku profesor fizičke kulture Aleksandar Dmitrović.

Nivo fizičke funkcionalnosti i aktivnosti dece je zabrinjavajuće nizak a jedan od preduslova za dobro planiranje i povećanje njihove fizičke funkcionalnosti je, po njegovim rečima, obaveza svakog pojedinca (roditelja) ali i društva u celini da se deci omogući da što više vremena provode napolju, u slobodnim aktivnostima.

Šta podrazumeva tzv. „širi pristup“ i zašto je važan

Uzrast deteta je prvi parametar za određivanje idealne fizičke aktivnosti.

– U formativnom periodu, skoro uvek se preporučuje široki, opšti pristup, jer se na taj način razvija i stvara široka, stabilna baza sposobnosti koje se ne bi razvile specijalističkim pristupom (samo jedan određeni sport). Na taj način se povećava opšta sposobnost deteta, kapacitet da više napreduje u kasnije izabranom, određenom sportu i povećava se otpornost na povređivanje. Ako govorimo o starijoj deci, veoma je bitno razmotriti njihove motoričke mogućnosti i uvezati ih sa psihološkim potencijalima i željama – kaže Dmitrović.

Jedna od odličnih mogućnosti su škole sporta upravo sa tim opštim, širokim programskim pristupom. U njima se deca od 3-4 godine planski provode kroz obuku različitih sportskih aktivnosti, da bi se kroz godine planskog rada razvila u kompetentne sportiste sa odličnim poznavanjem raznih disciplina i sportskih veština. Kroz ovaj proces razvijaju se ljubav prema sportu i navika redovnog vežbanja kao i sportsko obrazovanje, i biće im mnogo lakše da, kada za to dođe vreme, odaberu sport kome bi želeli da se u potpunosti posvete.

Ako ne postoji ta mogućnost, preporučljivo je kombinovanje i isprobavanje različitih sportova. Primer je istovremeno rekreativno treniranje dva sporta, ili jedan sport jedne, pa drugi naredne sezone. Ovakav vid isprobavanje tj. kombinovanja sportova se preporučuje do 12. godine (neki stručnjaci savetuju i do 14.), kada dete postaje sposobno da sebe potpuno investira u jedan sport i da adekvatno podnese taj tip opterećenja.

Ukoliko je postojala prilika da dete bude izloženo različitim sportovima do 10 do 12. godine, onda ono i samo ume da prepozna šta bi volelo da nastavi da trenira i kom sportu bi želelo da se posveti.

Univerzalne preporuke za izbor sporta u odnosu na godine

Ove odluke su za roditelje veoma izazovne, a o čemu bi trebalo povesti računa da ne budu i rizične?

Ukoliko želimo šampione u gimnastici, atletici ili plivanju, trebalo bi da uključimo decu u intenzivne treninge već u uzrastu od 4 do 5 godina. To su sportovi u kojima jeste potrebna rana specijalizacija, ali je preporučljivo da dete (u tim ranim godinama), pored tog sporta, učestvuje i u nekom drugom. Na taj način se obogaćuje motorički potencijal, smanjuje zasićenje jednim sportom i kao što smo već naglasili, smanjuje rizik od povređivanja (koji je visok u slučajevima rane specijalizacije za jedan sport). Za sportove sa loptom bi trebalo sačekati do 10. godine, pa onda krenuti sa specijalizacijom – objašnjava sagovornik eKlinike i objašnjava da o kom god sportu da se govori kao izboru, neophodan je određeni nivo zrelosti.

Takođe, ističe da nije isto govorimo li o fudbalu ili o plivanju, recimo.

– Za rekreativno plivanje, učenje plivanja kao veštine za život, apsolutno nema potrebe kretati pre uzrasta od 6, pa i 7 godina. Često smo, kao aktivni edukovani sportski radnici u situaciji da pokušavamo da objasnimo roditeljima da kreću prerano – kaže Dmitrović, koji je i sertifikovani trener triatlona.

Najčešće zamke u koje roditelji mogu da upadnu

Pre nego što se napravi izbor i donese odluka o tipu fizičke aktivnosti i o aktivnom treniranju – a trebalo bi da to bude uz konsultaciju stručnog lica i jednu opsežnu psihofizičku pripremu, roditelji moraju da budu svesni kompleksnosti svih pratećih okolnosti. Aleksandar Dmitrović upozorava na najvažnije.

Ambiciju, naime, nije dobro imati ni premalo, ali ni previše.

– Nije dovoljno samo da dete nešto, bilo šta radi (pa to može i na livadi i u šetnji), da se oznoji i zamori da bi bilo mirnije kod kuće. Suprotno tome je težnja da se što pre otkrije zona talenta i da se dete vrlo rano „gurne“ u jako zahtevne specijalističke treninge sa idejom da će to dovesti do postizanja vrhunskih rezultata – objašnjava.

Što više bezbednog boravka na otvorenom prostoru kroz različite aktivnosti predstavlja dobar put u izboru idealnog sporta za dete Foto: Škola sporta Sportikus

Često se sreću oni koji bi želeli da im dete sa nepune dve godine počne da trenira, a neki se sete i da bi njihovo dete od 14 godina trebalo da razvije elementarnu motoriku i naviku vežbanja.

Svakom detetu se desi neki krizni period, kada bi da prekine da trenira.

– To je prirodno i sasvim normalno, a ono što je jako bitno je da se na vreme prepozna i adekvatno odreaguje. Najčešće se reakcija odbijanja dešava kod kuće, pre polaska na trening. Roditelj bi trebalo da to prepozna, prenese treneru i onda da se zajedničkim radom (na treningu i kod kuće), detetu pomogne da prevaziđe krizu i iz toga izađe osnaženo – napominje naš sagovornik.

Izuzetno je bitno pozabaviti se pronalaskom adekvatne sredine (kluba) gde će dete trenirati.

Dmitrović naglašava da ovu stavku nikako ne smemo da smatramo bačenim trudom i vremenom. Takođe, bitno je da se roditeljska i filozofija kluba u koji se dete vodi poklapaju, da treneri koji rade sa decom imaju adekvatno znanje za to i da se isto tako ponašaju adekva u radu. Roditelji bi trebalo da procenjuju ove stvari direktnim razgovorom sa trenerima (pažljivo slušati šta i kako pričaju), praćenjem deteta i njegovim reakcijama i komentarima u vezi sa treningom i trenerima, razgovorom sa drugim roditeljima (posebno onima koji duže tu dolaze i bolje poznaju tu sredinu). Pokušati sa treninzima u više različitih sredina pre odluke o konačnom izboru, takođe je dobra ideja (roditelj stiče utisak o različitim pristupima i procenjuje odnos stručnosti i drugih parametara uz to šta detetu najviše odgovara).

Logistika: potcenjivanje ili loša procena svega što bi trebalo da prati redovan trenažni proces.

– Ozbiljan rad u sportu je uvek dugoročan proces i tako ga i treba planirati, a mnogi roditelji nemaju to u vidu opredeljujući se za neku opciju. Dete treba voditi na trening iz sedmice u sedmicu, mesecima, godinama, dok ne postane sposobno da dalje ide samo. Birati da ide negde gde ide neki rođak, prijatelj, pa posle mesec, dva prekidati jer se za svaki trening u putu izgubi više od sat vremena, nije baš najbolje rešenje – skreće pažnju sagovornik eKlinike.

 

 

Pre preuzimanja teksta sa našeg sajta obavezno pročitajte USLOVE KORIŠĆENJA. Posebno obratite pažnju na član 6. i 8.2.
TEME:
Vaš komentar nam je dragocen!

Ostavite odgovor

Preporučujemo